Dr. sc. Vlatka Vukelić: Je li Miro Barešić bio terorist ili borac za slobodu?

“U općoj ideji i namjeri (Miro Barešić) nikada nije bio destruktivan, dok je u nacionalnoj ideji bio afirmativan. Sebe nikada nije vidio kao terorista – ovo je atribut koji je UDBA kroz medije dodjeljivala svima koji su organizirano nacionalno djelovali u emigraciji. (…) Oni koji se bore za pravedan cilj – slobodu, trebali bi biti imenovani borcima za slobodu. Prema tom je sustavu vrijednosti Barešićevo djelovanje bilo borba za slobodu, a on njezin prkosni protagonist.” – istaknula je dr. sc. Vlatka Vukelić s Odsjeka za povijest Fakulteta hrvatskih studija u svojem izlaganju pod naslovom “Miro Barešić – terorist ili borac za slobodu?” kojega je održala na znanstveno-stručnom simpoziju povodom 30-e godišnjice pogibije Mira Barešića pod nazivom “Miro Barešić – Borac za slobodu, a ne terorist“.

Izlaganje dr. sc. Vukelić u nastavku prenosimo u cijelosti.

“Miro Barešić – terorist ili borac za slobodu?

Ne postoji jasna, međunarodna i pravno općeprihvaćena definicija terorista, kao ni točno omeđena definicija borca za slobodu. Mnogo je elemenata kojima se može pobliže objasniti djelovanje i činjenje, odnosno akti terorista i boraca za slobodu, pa je sukladno tomu i pristup postavljenoj temi individualan. Štoviše, zbog određivanja konteksta koji je tu ključan, individulalan je pristup nužan.

U ljudskoj je prirodi borba protiv tlačitelja, okupatora, onih koji ugnjetavaju, odnosno borba za slobodu. Pojedinci su pri tome motivirani različitim razlozima koji su političke, gospodarske ili vjerske prirode, a ponekad su razlozi potpuno osobne naravi. Općenito, literatura navodi da su pojedinci koji sudjeluju u takvim borbama označeni borcima za slobodu.

Postoji dio znanstvenika i javnosti koji smatraju da je razlika između borca ​​za slobodu i terorista stvar percepcije, međutim, može se primijetiti da su ovi pojmovi itekako različiti.

Naime, terorist je osoba koja koristi strah u nastojanju motiviranja civila, koji se onda počinju ponašati na određeni (unaprijed zamišljeni) politički način. Terorizam koristi što više straha i terora kako bi mogao nametnuti određenu vrstu ideološkog razmišljanja.

S druge strane, borac za slobodu je osoba koja djeluje u ime civila, koje su obično potlačene osobe koje žele osigurati svoju slobodu. U tom se smislu borac za slobodu prvenstveno bori za uklanjanje ugnjetavanja koje često dolazi u obliku raznih kolonijalizma, gdje jedna država kolonizira drugu državu ili gdje neki ideologizam dogmatski uspostavlja novi sustav društvenih i političkih vrijednosti. Borac za slobodu u tim se slučajevima zalaže za oslobađanje potlačenih, pa čak i oružanom borbom,  a čiji je cilj uklanjanje tlačiteljskog sustava. Mnogo je primjera gdje su države nastale nakon dugih borbi s tlačiteljima.https://b76ed0eceb42e54bc71f29429822f8d7.safeframe.googlesyndication.com/safeframe/1-0-38/html/container.html

Borci za slobodu često potječu od marginaliziranih skupina koje su uskraćene za nešto evolucijski vrlo važno kao što su njihova zemlja, politička sloboda, ekonomska jednakost ili osobni i politički suverenitet.

Stoga je glavni cilj borca ​​za slobodu ponovno sjecanje nečega što im s pravom pripada, ali je u rukama tlačitelja. Iz tog razloga, borac za slobodu najčešće odabire/cilja vojne baze i imovinu, kao i ostale vladine agente ili imovinu. Pri tome im je glavna ideja natjerati određenu vladu na akciju oko poduzimanja korektivne mjere za rješavanje osjećaja/pitanja koje su popularizirali borci za slobodu. Općenita ideja je ciljati na represivni sustav, a glavni je cilj postizanje slobode. Treba istaknuti i kako je borac za slobodu zadovoljan pozitivnim ishodima nakon borbe za „pravu stvar“.

Terorist ima neke svoje političke ili vjerske ideologije za koje smatra da su ispravne i u većini slučajeva koristi strah nad civilima kako bi to potvrdio. To je organizirana osoba i obično pripada imućnijoj, dobro organiziranoj skupini, koja ima financijska sredstva za nabavu oružja koje koristi u vršenju terorističkih akata. Posebno ciljaju civile i ljude izvan političkih struktura. Također, često ciljaju mjesta koja posjećuju civili, poput restorana, crkava, škola, kina itd. Koriste strah u svojim operacijama, poput okrutnih prebijanja, otmica i ubojstava kako bi osigurali ponašanje civila u skladu s interesima režima. Glavni cilj terorizma je teror i iz tog razloga terorist nikada nije zadovoljan svojim okrutnim postupcima. Opći je cilj terorizma izazvati što više uništenja.

Iz svega zaključujemo sljedeće:

  • glavni plan borca ​​za slobodu je uklanjanje ugnjetavanja u definiranom teritorijalnom području s političkim granicama;
  • borac za slobodu obično pripada marginalizovanoj skupini. Ovu skupinu čine ljudi čiji su život osiromašili/promijenili tlačitelji (s time što ovdje pojam „osiromašili“ ima pejorativno značenje), razlog zašto se bore protiv njih;
  • borci za slobodu obično ciljaju vojne i vladine baze/zaposlenike, jer su sami pod nadzorom sustava protiv kojeg se bore;
  • kad se postigne sloboda, borac za slobodu spreman je prestati boriti se.

Njihovi postupci mogu, dakle, uključivati ​​upotrebu sile na drugu skupinu, ali glavna supstanca odnosi se na njihove motive. Terorist, primjerice, ima okrutnu agendu koja je osmišljena na način korištenja straha i terora nad civilnim skupinama kako bi svoje političke i vjerske ideologije prikazao plemenitima. Činjenica je da kada civili postanu ciljana meta boraca za slobodu, oni u tom momentu postaju teroristi. Ukoliko bi se radilo o tzv. „kolateralnoj šteti“ kod slučajnih civilnih žrtava, onda su ove postavke izuzete.

Sve navedeno treba imati na umu kada govorimo o Miri Barešiću, njegovom djelovanju u emigraciji i pitanju postavljenom u naslovu.

Prije svega, treba razjasniti okolnosti u kojima je Barešić živio i djelovao. Jugoslavija je bila država koja nije riješila nacionalno pitanje i koja nije iskazivala namjeru to učiniti. Upravo su te okolnosti i dovele do njezina raspada koji je bio neminovan. To znači da je Jugoslavija imala svoje inicijalne probleme, upravo zbog jedinstveno (represivno) postavljenog koncepta državnosti i uprave, koji su postojali i prije Barešića i postojat će po njegovu uhićenju, sve do raspada.

Točnije, u sustavu upravljanja, režim u Jugoslaviji koristio se metodama koje možemo okarakterizirati kao državni teror, odnosno na nižim razinama to je bio državni terorizam nad vlastitim građanima u smislu ostvarivanja efekta straha, pa iz njega i poslušnosti. Treba naglasiti i kako Jugoslavija nikada nije bila „država izbor“, niti su predstavnici njezine vlasti ikada izabrani na legitimnim demokratskim izborima. Svi nosioci vlasti i moći bili su režimski protagonisti nametnuti s ciljem očuvanja postojećih političkih totalitarnih sustava (komunizma, koji je tijekom hladnoratovske epohe romantičarski predstavljan kao socijalizam i radničko samoupravljanje).

Takav maskirani hibridni sustav dobro se uklopio u hladnoratovsku Europu u kojoj kroz drugu polovicu 20.st. djeluju špijunske mreže tada najvažnijih svjetskih sila (osim Kine), koje za cilj imaju sprečavanje novih svjetskih sukoba. Ovo navodim iz razloga što je vrlo vjerojatno da bi te špijunske strukture na vrijeme prepoznale djelovanja terorističkih skupina na tlu Europe i pouzdano ne bi dozvolile radikalizaciju terorističkih akata, s obzirom na osjetljivost područja na kojem se ostvaruje geopolitička dinamika. Već sama činjenica da „centri moći“ nisu pridavali značajnu pozornost hrvatskim emigrantskim skupinama, govori u prilog tezi kako ih nisu smatrali snagom koja je u stanju ozbiljno se organizirati i izvršiti teroristički akt koji bi dodatno doprinio nestabilnosti na europskom tlu. Ne možemo zaključiti niti da su ih promatrali kao borce za slobodu, ali svakako ih nisu smatrali važnima za postojeći politički poredak.

Valja se osvrnuti i na pitanje političkog modela u ondašnjoj Hrvatskoj, kao i pitanje mogućnosti sudjelovanja naroda u tom izboru.

Većina hrvatskog naroda s pravom glasa izjasnila se zadnji put prije Drugog svjetskog rata o svom političkom putu 1938., barem načelno – zbog niza vanjskih okolnosti na taj smo put morali čekati 50 godina – no činjenica je kako se zbog izbora većine naroda išlo ka demokratizaciji političke scene. Upravo radi tog izbora, kod velikog broja emigranata nije bilo istaknute ideologije – cilj organizacija u emigraciji je bio borba za samostalnost malog naroda, a ne borba za ideološki koncept. U jugoslavenskoj se historiografiji nametala teza kako se borci za samostalnost Hrvatske bore za ustašku ideologiju, odnosno svi koji su težili ka ostvarenju samostalne Hrvatske i to pod demokratskim obilježjima nazivani su ustašama, iako s ideologijom nisu imali veze.

S obzirom na emigriranje Barešića na teritorij Švedske treba dodati i da emigrantska organizacija Hrvatski narodni otpor krajem 60-tih godina 20.st. ima svoj najjači ogranak upravo u Švedskoj.  Želja im je bila skrenuti pozornost švedske javnosti na ponašanje jugoslavenske diplomacije (dakle, formalne institucije vlasti) koja je u tome času samo drugi naziv institucije za obračun s „neprijateljima“ i špijunska ispostava Jugoslavije u svijetu – što dokazuje serija atentata koje je UDBA tijekom 60-tih i 70 – tih godina 20.st. provela nad Hrvatima diljem svijeta s diplomatskim pasošima/putovnicama.

Iako se ovu organizaciju povezuje s ideologijom, u smislu tvorca ili promicatelja ideologije Miro Barešić koji se rodio u Šibeniku 1950., zapravo nije imao direktne veze. Ne samo da u ranoj mladosti (obiteljski odgoj i okruženje u dječačkoj dobi) nije bio ideološki orijentiran, nego je relativno kasno postao i nacionalno (hrvatski) osviješten (prema vlastitom iskazu).

Radi jedne mladenačke tuče kada je Barešić istukao krivu osobu (sina „narodnog heroja“), završio je na izvršenju kazne od 6 mjeseci na Golome otoku – mjestu još uvijek prepunom kontroverzi. Sjeća se ovoga mjesta s velikom gorčinom i vrlo je jasan kada kaže kako su ga tamo maltretirali, navodi i kako je tu prvi puta osjetio jasnu nacionalnu razliku između Hrvata i Srba, a samim time i svoju identitetsku i nacionalnu pripadnost. Također, upravo je na Golom otoku doznao o „hrvatskoj vojsci“ u emigraciji, jer su mitske priče zatvorenike hrabrile i davale im smisao izdržavanja kazne.

Definitivnu odluku o napuštanju Jugoslavije donio je po obavijesti o izvršenju obveznog vojnog roka – sustav je prošao na Golome otoku, shvatio je njegovo funkcioniranje i nije ga htio ponovno proživjeti. Osim toga suočio se s najgorim oblicima političke i nacionalne nepravde, iako još jasnog ideološkog obrasca ili nekog definiranog političkog cilja nije imao. Tada je postojala samo ideja o napuštanju države koja mu u formativnoj dobi nije ponudila društvenu, političku i nacionalnu alternativu ili osjećaj. Odlazi preko rođaka u Švedsku i prema vlastitom priznanju šokiran je stupnjem neorganiziranosti emigracije, u smislu stvaranja jasnih političkih ciljeva i načina njihova ostvarenja. Vrlo brzo upoznaje Stipu Mikulića – za kojega sam kaže kako jest hrvatski borac i pristupa Hrvatskom narodnom otporu. Dakle, nije bio regrutiran za potrebe HNO, već im pristupa po inerciji, bez jasnog cilja, ali s željom osmišljavanja oslobodilačkih akcija, premda sam nema jasno postavljen koncept o tome.

Život u Švedskoj dodatno ga osvještava o položaju hrvatske emigracije, ali i o razlikama među jugoslavenskim narodima, u smislu nemogućnosti opstanka Jugoslavije kao nacionalne države, što i jest besmisleno, jer ne postoji jugoslavenski narod, a narodi koji čine taj konglomerat nisu u njemu sporazumno niti temeljem međusobno priznatih jednakosti. Više je puta isticao kako ga u djelovanju nikada nije vodila mržnja prema nekome, jer mu je i sam otac bio „komandir Titove milicije“.

Pristupio je i grupi emigranata kojoj je cilj bio vojno uvježbavanje, no nisu imali oružje, već kolce s kojima su trenirali, a sebe su opisivali kao ljude željne rada i akcije, a ne vojnih sukoba. Bila je to skupina mladića koji su mašatali o povratku u Hrvatsku slobodnu od jugoslavenskog terora, čije su se „akcije“ svodile na skidanje i paranje jugoslavenskih zastava. To je iz njegova kuta gledanja značilo da je „hrvatstvo cvalo“.

U to vrijeme u Švedsku za ambasadora dolazi Vladimir Rolović, koji se odmah po dolasku „obračunava“ s hrvatskim dijelom tzv. jugoslavenske emigracije i daje jasno i javno do znanja kako neće zastupati ovu nacionalnu skupinu, već će se štoviše politički s istom obračunavati. To izaziva veliki revolt u do tada mirno emigrantsko područje, koje ima određene nacionalne težnje, ali nema konkretne političke ciljeve, kamoli one koje su vezani za provedbu na teritoriju Švedske.

S obzirom na Rolovićev tendenciozan i provokatorski nastup pojavio se interes za njegovim političkim i nekadašnjim vojnim djelovanjem te su iseljenici dobili informacije o tome kako je upravo Rolović bio jedan od egzekutora kroz poraće (Bleiburg i križni put) te da je sam odgovoran za nekoliko tisuća ubijenih Hrvata u zbjegu. Hrvati u Švedskoj, navikli na demokratske postulate naučene upravo u toj zemlji, nisu mogli pojmiti da zemlja poput Švedske u kojoj je demokracija bila imperativ dozvoli ovakvog diplomatskog predstavnika ikoje zemlje. Ovaj se događaj vremenski poklapa s dolaskom Josipa Senića iz Australije koji organizira konkretnu akciju. Treba svakako istaknuti kako je Rolović prethodno bio u državnoj misiji u Australiji i to s jasnim ciljem otežavanja života, rada i organizacija Hrvata u toj zemlji. Na tome tragu dolazi do odluke o njegovom zarobljavanju u pokušaju akcije spašavanja osuđenih Hrkača i Jelića koje je čekala smrtna kazna u Jugoslaviji.

Iseljenici Rolovića smatraju Titovim čovjekom od posebnog povjerenja, te on uz činjenicu da potiče strah, a time i revolt građana, sam postaje meta budućeg djelovanja emigranata koji imaju za cilj puštanje Hrkača i Jelića na slobodu te njihovo prebacivanje u Španjolsku.

U vrijeme pripreme (novog) upada u jugoslavensku ambasadu, u što je sada aktivno bio uključen i Barešić, otkriven je UDB-in agent koji ga je trebao usmrtiti. Kako je isti imao diplomatsku putovnicu samo je dobio izgon iz Švedske. Barešić se tada po prvi puta našao u izravnoj opasnosti od režima gdje stvar poprima i osobne konotacije. Treba istaknuti kako je on tada aktivni protagonist emigrantske želje za spašavanjem života Hrkaču i Jeliću, ali još nije počinio konkretno kazneno djelo. Nakon otkrivanja ove afere oko njegova planiranog ubojstava, djevojke s kojima su radili na izvidima, a koje su im dale prvu informaciju o tome da su im životi ugroženi, deportirane su u Jugoslaviju te su tamo dobile teške zatvorske kazne. Tu se sada pojavljuju i motivi na razini osobne osvete, koji su mogli voditi Barešića u njegovom daljnjem djelovanju. Jednu od tih djevojaka namjeravao je oženiti, pa ne treba izuzeti pitanje emocionalne uključivosti.

Plan koji se trebao ostvariti išao je u smjeru zarobljavanja ambasadora, no zarobljavanje Rolovića nije bila akcija koja je tekla bez otpora. S time što je vrlo znakovito i da je jedan ambasador imao vlastito vatreno oružje pri ruci za kojim je odmah posegnuo. Općenito, Barešić i Brajković nisu prvi posezali za vatrenim oružjem – to je učinio čuvar, djelatnik ambasade, a učinio bi to i Rolović da nije bio svladan u namjeri. U trenucima kada dolazi do pregovora Barešić ističe kako im namjera nije Rolovićevo ubojstvo, iako su vrlo brzo postali svjesni svog nepovoljnog položaja i faktično propasti plana, a vjerovali su i kako će biti ubijeni. Tek tada Barešić donosi odluku o tome kako Rolovića treba „kazniti“. Iskazi o toj „kazni“ se razlikuju, u jednom kaže da ga želi kazniti za sve što je učinio hrvatskome narodu, u drugome zato što je pružao otpor i pokušao pucati na njih tijekom zarobljavanja. Kako bilo, Barešić uzima njegov pištolj i njime usmrćuje Rolovića. Upravo je ovo ključno za predmet, jer pokazuje kako sam Barešić više nema metaka – što dokazuje i kako ubojstvo nije bilo planirano, jer da je ili bi imao više municije pri ulasku u ambasadu ili bi je ciljano i precizno rabio.

Po uhićenju Barešić ponavlja kako zna tko je „crni Vlado“ te da je njegov dolazak u Švedsku bio „pun mržnje“ s istim genocidnim ciljem prema Hrvatima, kao i na kraju Drugog svjetskog rata. Barešiću je tada bilo 20 godina, a za sebe je rekao kako nije bio kockar ni kriminalac, već netko odan ideji slobode nacije.

U sudskom je procesu opetovano tvrdio kako nije bilo namjere za oduzimanje Rolovićeva života te kako počinjeni akt nije terorističko već političko djelo. Ovaj stav potvrdio je i sam švedski ministar vanjskih poslova kada je jednom upitan na švedskoj televiziji može li usporediti hrvatske akcije (okupacija konzulata, ubojstvo ambasadora) s onime što čine njemački anarhisti, članovi terorističke skupine Bader – Meinhof liga, što on odlučno niječe  te navodi kako Hrvati za svoje akcije imaju političke motive: Hrvatska je bila pod jugoslavenskom/komunističkom okupacijom.

Ono što je važno istaknuti za Hrvate u emigraciji je da su bili suočeni s velikim brojem likvidacija emigranata te su kao zajednica bili svjesni odmazde, makar i za najbenignije akte.

Od karakternih osobina valja reći da je Barešić prije svega često djelovao samostalno, što najbolje dokazuje njegov životni put nakon prebačaja u Latinsku Ameriku. Bio je član nacionalnih organizacija u emigraciji, bio je nacionalno samosvjestan, nikada s težnjom stjecanja materijalne koristi ili ciljanog planiranja vojnog ili političkog preustroja u Jugoslaviji ili preuzimanja vlasti, a čiji bi protagonist bio on sam.

Djelovao je s tendencijom okupljanja hrvatske emigracije, iznošenja stavova i vizija o hrvatskoj budućnosti. Najkonkretniji dokaz tomu jest i njegovo vojno djelovanje na samom teritoriju RH po početku Domovinskog rata. Iz toga je razvidno kako on nije političar ili ideolog, netko tko je uopće svjestan što se u pozadini sigurnosne mreže događa, već da je u pitanju pojedinac s dobrim organizacijskim sposobnostima kada je konkretno obrambeno- operativno djelovanje u pitanju. Funkcionirao je po principu akcija-reakcija, a ne obratno. Čak i kod ubojstva Rolovića bio je koncentriran isključivo na Rolovića, bez cilja izazivanja straha kod ostalih djelatnika jugoslavenske ambasade. Rolovića nije poimao kao civila, jer isti to nije niti bio.

Nije imao isključivu fokusiranost na ikoji oblik revolucionarnog djelovanja, pa čak trenutke života koje provodi na slobodi, iako pod pseudonimom ne koristi za osmišljavanje akcija protiv jugoslavenskog režima, već ih provodi za afirmaciju hrvatske nacije i problema s kojima se ona susreće. Vjerojatno je njegovo sportsko natjecanje (Oklahoma City 1978) u tom smislu njegov najveći osobni uspjeh –  to je bio njegov modus operandi, a ne izazivanje globalnog straha ili zastrašivanje.

U općoj ideji i namjeri nikada nije bio destruktivan, dok je u nacionalnoj ideji bio afirmativan. Sebe nikada nije vidio kao terorista – ovo je atribut koji je UDBA kroz medije dodjeljivala svima koji su organizirano nacionalno djelovali u emigraciji. To je bio pojam koji je zlorabljen u političke svrhe, a trebao je opravdati UDB-ina ubojstva i represivni sustav u Jugoslaviji pod izlikom vođenja politike „čvrste ruke“ kako bi se održala ta umjetno stvorena država, koja je do neke razine bila garancija mira na jugoistoku Europe. Jugoslavija je bila problem s kojim se Zapad, ali ni Istok nisu imali snage obračunati po svršetku Drugog svjetskog rata, već taj gordijski čvor raspetljavaju zapravo sami narodi kroz vlastitu borbu za nacionalno pitanje.

Oni koji se bore za pravedan cilj – slobodu, trebali bi biti imenovani borcima za slobodu. Prema tom je sustavu vrijednosti Barešićevo djelovanje bilo borba za slobodu, a on njezin prkosni protagonist.”

https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-vlatka-vukelic-je-li-miro-baresic-bio-terorist-ili-borac-za-slobodu?fbclid=IwAR0zi7ZKpwUxpYIuzJfGE2YBLJ_RDKffiD2fIwkMtO2Bc1zk7C8N-dL3jvw

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s