Dr. sc. Vlatka Vukelić: Očekujemo inicijativu Vlade RH da se okupe stručnjaci koji će proučiti temu stradale djece u Domovinskom ratu

U četvrtak, 24. listopada, na Hrvatskim studijima u Zagrebu održan je simpozij pod nazivom “Otvaranje imenika – ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu” – Sekcija pružanja psihološke pomoći.

> (VIDEO) Održan simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu: Potrebno je uvesti praznik njima u čast!

Simpozij je održan kao nastavak znanstvenog simpozija koji se održao u Pridvorju u Konavlima u travnju ove godine u organizaciji Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija, Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika te Franjevačkog samostana.

Jedna od predavačica na simpoziju bila je i dr. sc. Vlatka Vukelić, docentica na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, koja je održala izlaganje na temu „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu“

Uoči simpozija s dr. sc. Vlatkom Vukelić razgovarali smo za Narod.hr.

Narod.hr: Ovaj simpozij nastavak je onoga održanog u travnju ove godine u Pridvorju u Konavlima. Kako je došlo do ideje da se pokrenu ovi znanstveni simpoziji?

Dr. sc. Vlatka Vukelić: Prije svega htjela bih reći da postoji jedan krug ljudi koji nije zadovoljan rezultatima dosadašnjeg istraživanja na ovu temu. Dakle, potaknuti od njihove strane i od struke, odlučili ponovno otvoriti ovu temu. Ne možemo reći da je ta tema zaboravljena u hrvatskoj historiografiji, međutim, nije dala dovoljno dobre rezultate s obzirom na istraživanja koja se već više godina provode. Kao inicijatore ove ideje istaknula bih ljude poput Vlade Čuture, koji je bio osnovni inicijator, zatim profesora Josipa Jurčevića, profesora Antu Nazora… Sve su to, možemo reći, autoriteti koji se unutar svoje struke bave i ovom temom. Ne nužno samo njom, ali između svih ostalih tema koje se tiču Domovinskog rata, i ovom temom. Svi smo mi, nekim zajedničkim promišljanjima, došli do zaključka kako do sada nemamo dovoljno dobre i dovoljno pouzdane rezultate na ovu temu. To je bila osnovna incijativa da se ovi skupovi u ovakvim intervalima rade – kako bismo senzibilizirali i znanstvenu zajednicu i javnost.

Narod.hr: Bavili ste se temom djece stradale u Domovinskom ratu. Koja je procjena broja djece koja su smrtno stradala?

Dr. sc. Vlatka Vukelić: Procjena broja smrtno stradale djece je, nažalost, vrlo fluidna, s obzirom da se ne možemo nažalost još dogovoriti o tome kada smatramo da je dijete ubijeno.

Postoje dijete koje je, primjerice, umrlo zbog posljedica neuzimanja inzulina jer, zbog ratnih okolnosti, nije moglo doći do bolnice na primanje inzulina. Može li se ono smatrati ubijenim djetetom? Ima nažalost i slučajeva gdje su ta djeca netom ušla u punoljetnost. Zakonski gledano, oni više nisu djeca, iako su bili uzdržavani članovi obitelji. Također, ukoliko je dijete počinilo samoubojstvo oružjem koje je proisteklo iz Domovinskog rata – postavlja se pitanje je li to dijete ubijeno u Domovinskom ratu. Dakle, mi povjesničari moramo usuglasiti metodologiju. To je naš primarni i osnovni cilj, Brojka bi se kretala negdje između 330-ero i 402-oje ubijene djece.

Međutim, mi još uvijek nemamo podatke o nekim osobama koje su nestale – masovne grobnice se tek otkrivaju, tako da je potencijalno moguće da ta brojka i naraste. Isto tako, u područjima gdje su zaostale minske naprave iz Domovinskog rata moguće je da se dogodi još stradanja. Dakle, mi eventualno s određenim datumom zaključiti brojku ubijene djece. No, i ukoliko se zaista zaustavimo na brojci od 402 ubijene djece – to je svakako prevelik broj, s obzirom na činjenicu da je to kraj 20. stoljeća kada bi civilizacijski dosezi trebali biti ipak na nekoj višoj razini u smislu žrtava civila, pogotovo djece.

Narod.hr: Na skupu u Pridvorju, zajedno s povjesničarom Vladimirom Šumanovićem govorili ste o devijacijama u istraživanju broja i okolnosti stradavanja djece na primjeru Sisačko-moslavačke županije. O čemu se točno radi?

Dr. sc. Vlatka Vukelić: Mislim da sam već djelomično odgovorila na to pitanje.

Problem je u razjedinjenosti dokumentacije koja o tome govori – tu su podaci iz bolnica i iz raznih drugih institucija. Tu se mi trebamo truditi da svu tu arhivu okupimo na jednome mjestu. Nažalost, događalo se od rata da su bolnice adaptirane, da neke bolnice nisu radile u zadovoljavajućim uvjetima pa su seljenje u nove prostore – dakle, ne možemo zaključiti da je ta arhiva vođena kao što bi se vodila u razdoblju mira. Tako da treba napraviti kompletnu reviziju tog sustava, ali prije svega, povjesničari trebaju odrediti temeljne metodološke odrednice.

Mi smo čak bili stava da bi možda intencija trebala doći i od same Vlade RH – da se okupe stručnjaci sa svih hrvatskih relevantnih instituta, sveučilišta, da se oformi jedan tim koji će, donijeti metodičke odrednice kako istraživati ovaj konkretan slučaj, i, na kraju krajeva, kako se onda odrediti prema uredima državne uprave koji imaju najbolje podatke o mjestu rođenja, mjestu smrti pojedinog djeteta itd.

Uredi državne uprave nemaju na taj način sortirane i okupljene podatke, što je za mene jedan poseban oblik tragedije jer mi nije jasno zašto do sada unutar tih institucija nije mogao biti izrađen i ovakav jedan popis, s obzirom da su upravo uredi državne uprave imatelji relevantnih podataka- njima dolaze smrtni listovi i smrtovnice.

Mi danas imamo jedan cijeli niz izazova, pa je tu tako i, primjerice, Zakon o zaštiti osobnih podataka, gdje vi „de facto“ ne možete doći do tih podataka ukoliko nemate odobren projekt te je često to pitanje dobre volje osobe koja vam daje te podatke.

Narod.hr: Možete li nam ukratko sažeti Vaše izlaganje?

Dr. sc. Vlatka Vukelić: Iznijet ću do kojih smo zaključaka došli u Konavlima. Jedan od najvažnijih zaključaka jest taj da smo inzistirali na tome da se, na neki način, obilježi spomendan za ubijenu djecu. Uspjeli smo vidjeti da se u ovom novom kalendaru državnih blagdana i praznika taj datum ne spominje. Mi smo predložili 1. listopada kao spomendan, na dan sv. Male Terezije – za svu djecu stradalu u Domovinskom ratu, budući da smo kroz razgovore s tim roditeljima došli do zaključka da je njima na emocionalnoj razini bi bio važan jedan takav dan. On izrijekom negiraju da traže bilo kakve povlastice, prava ili privilegije, to nitko od njih ne želi, ali žele da bude javno prepoznata žrtva koju su oni kao obitelji podnijeli za stvaranje neovisne hrvatske države.

Izvor: Narod.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s