Ivan Sklizović: “Galerija Striegl u Sisku domaćin pseudo-umjetnosti u službi (neo)komunističke ideologije?”

Galerija Slave Striegla u Rimskoj ulici u Sisku

Ovdje, dakle, imamo jugonostalgičara, čija umjetnost služi kao poticaj na masovno oplakivanje minuloga komunističkoga sustava. Nije li morbidna ironija da se sve to odvija u galeriji posvećenoj čovjeku koji je preživio Križni put 1945. godine?

U jednom od prošlih brojeva nST-a broju pisali smo o izložbi u Matici hrvatskoj, postavljenoj povodom stotoga rođendana sisačkoga umjetnika Slave Striegla. Autor izložbe je Ivan Novak, suvremeni sisački umjetnik, komu je upravo Striegl bio tema diplomskoga rada.

            Dakle, imamo umjetnika koji je stručnjak za Striegla, imamo izložbu o Strieglu, povodom stote obljetnice rođenja Striegla. Istovremeno, u Sisku imamo Gradsku galeriju Striegl koja je, kao što ime kaže, posvećena upravo ovomu umjetniku. Kada uzmemo u obzir prethodno navedena tri elementa (autor, tema, povod), zdravorazumski bi bilo pretpostaviti da će radovi biti izloženi u Strieglovoj galeriji. Jer, što je logičnije od izložbe o čovjeku u galeriji koja nosi njegovo ime?

            No, kao i u mnogim drugim stvarima u našemu gradu, tako je i u ovomu slučaju bolno zamjetan nedostatak elementarne, zdravorazumske logike, tako da izložba nije održana u spomenutoj galeriji, već u prostoru sisačkoga ogranka Matice hrvatske. Da ne ispadne krivo, nemam ništa protiv MH-a, ali prostor nije baš najbolji za neku umjetničku izložbu, pogotovo ovakvoga tipa jer se okupi podosta ljudi. Skučeni prostor izaziva blagu klaustrofobiju i nedostatak kisika pa je teško doživjeti umjetnička djela u njihovoj punini, što Novakovi radovi itekako zaslužuju.

            Ipak, i dalje ostaje činjenica da bi Galerija bila bolji izbor, što zbog adekvatnosti prostornoga uređenja, što zbog gore navedene logike. Nažalost, teško je dokučiti zašto izložba nije tamo organizirana. Postoje određene kalkulacije, međutim ne želim se baviti „bapskim pričama“. Ako nekoga zanimaju, onda neka načuli uši hodajući gradom. Ovdje ću se pozabaviti s tri činjenična aspekta – formalnim, sadržajnim i logičkim (koji smo upravo prošli).

            Formalni i sadržajni aspekt odnose se na izložbu koja je postavljena u Galeriji, a čije je otvorenje bilo gotovo istovremeno kada i izložba u MH-u. Preciznije, otvorenje se održalo istoga dana, ali sat vremena ranije (19 sati). U sklopu otvorenja izložbe, nazvane Iknoklazam, autor predviđeno je kratko predavanje autora Antonija Grgića o povijesti modernoga ikonoklazma.

            Inače, pojam „ikonoklazam“ (ikona = sveta slika + grč. ϰλάσıς /klasis/ = razbijanje) predstavlja struju u crkvenoj povijesti, koja se radikalno protivila likovnomu prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice, anđela i svetaca te javnomu i privatnomu štovanju svetih slika. U širem značenju, ikonoklazam je svako radikalno osporavanje likovnoga prikazivanja Boga, anđelâ, prorokâ i svetaca te zabrana uporabe sakralnih antropomorfnih likova u bogoslužju.

            U smislu ovoga projekta i koncepta, kako stoji na internetskim stranicama Galerije, „pod nazivom ‘Ikonoklazam’, Grgić problematizira i osvještava pojavu suvremenog ikonoklazma kojemu smo svi mi jednako svjedoci i sudionici, referirajući se pritom na masovno rušenje spomenika kao simbola ‘starog’ sustava poslije 1989. godine“. Koncept je zamišljen tako da se izlože ostatci srušenih spomenika, vezanih uz mjesto gdje se izložba održava. U kontekstu brezovičkoga spomenika Debeloga brijesta, autor će, kako stoji u tekstu, „u galerijski prostor donijeti tragove nestalih brončanih dijelova spomenika koji su još uvijek vidljivi na spomeniku, a radi se o rupama koje su rezultat i preostatak izvađenih elemenata“.

            Drugim riječima, izložba u Galeriji se sastoji od – rupa! Samo rupe; ništa drugo. Lako moguće da ja ne razumijem konceptualnu umjetnost, ali po mojemu shvaćanju nekoliko izbušenih rupa ne mogu predstavljati umjetničko djelo. Hodajući prema Matici na izložbu, prošao sam pokraj Galerije i zavirio unutra. Prva pomisao mi je bila da je to tek priprema za postav, međutim naknadno sam saznao da to jest postav.

Neugodno iznenađen, prisjetio sam se jednoga dijela Voltaireovoga djela Candide, kada glavni protagonist susretne Engleza koji ga pozdravi riječima: „How do you do?“ Voltaire objašnjava: „Ovaj pozdrav na jeziku domaćina znači ‘Kako ste?’, a zapravo ne znači ništa ni na kojemu jeziku.“

Slično je i s konceptualnom umjetnošću. Kako da se divim umjetničkomu djelu, koje je potpuno nerazumljivo bez detaljnih pojašnjenja autora? Većinom, kao u Voltaireovom slučaju, i nakon pojašnjenja djelo ostaje nerazumljivo svima osim autoru. Ako i njemu.

            Iako nisam stručnjak za povijest umjetnosti, dovoljno poznajem Slavu Striegla i kao čovjeka i kao slikara da mogu primijetiti kako se ova vrsta umjetnosti nikako ne uklapa u njegov opus. Odnosno, galerija koja bi trebala biti hommage Strieglu nikako nije prikladna za umjetnost ove vrste. Ova kritika forme zapravo je svojevrsni nastavak na brojne negativne kritike, već upućene na račun novoga loga Galerije.

            Sadržajno, ne ću duljiti kako se cijela problematika ne bi bespotrebno politizirala. Govoreći o rušenju spomenika, Antonio Grgić tvrdi da se „u svakomu od primjera rušenja spomenika ne radi samo o destrukciji vanjskoga vidljivoga simboličkoga sustava kojega materijaliziraju upravo spomenici, već i djelomičnoj destrukciji našeg unutrašnjeg simboličkog sustava“.

            Kada bi se autor bavio isključivo spomenicima, u smislu očuvanja određenoga kulturnoga nasljeđa nekoga društva, bili nama spomenici dragi ili ne, imao bi puni legitimitet činiti tako nešto. Jer, logično je da umjetnik ima intrinzičnu potrebu zaštititi umjetninu, neovisno o tomu koga ili što ona predstavlja. No, kao što je vidljivo iz njegovoga opisa motiva, ovdje se radi o simbolici. Nije Grgiću toliko stalo do spomenika kao takvih, već žalovanjem za njima on zapravo žaluje za minulim vremenima, odnosno za propalim totalitarnim komunističkim sustavom. To je vidljivo i iz njegove izjave koju je dao Indexu u travnju 2017. godine. Komentirajući dokumentarni film Neželjena baština (o nestanku partizanskih spomenika, op. a.), „Grgić je ljut zbog nestanka tih spomenika jer oni predstavljaju, kako navodi, ‘jedno lijepo razdoblje, puno bratstva i zajedništva’“.

            Danas, u 2019. godini, malo tko negira totalitarnu narav socijalističkoga sustava i zločine počinjene u ime „bratstva i jedinstva“ od strane komunizma. Isto potvrđuju u dvije europske rezolucije: Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 i RVE 2019/2819(RSP). Ironično, ova druga je donesena istoga dana kada je otvorena sporna izložba u Sisku. Neosporno je da svaki umjetnik ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, međutim nema moralno pravo javno drugima nametati svoje veličanje bilo koje zločinačke ideologije. Još manje to pravo ima javna gradska institucija, uglavnom (p)održavana novcima svih građana.

            Ovdje, dakle, imamo jugonostalgičara, čija umjetnost služi kao poticaj na masovno oplakivanje minuloga komunističkoga sustava. Nije li morbidna ironija da se sve to odvija u galeriji posvećenoj čovjeku koji je preživio Križni put 1945. godine?

Izvor: Novi Sisački tjednik

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s